U Galeriji Kontrast, Dubrava 51 a, otvara se 4. srpnja u 19 sati izložba “6. Zagrebački ljetni likovni salon 2022.” u organizaciji HDLU-a Zagreb.
Izlažu: Anđelko Brkić, Vedran Bukovina, Ana Cerovski, Antonija Cesarec, Marija Čingel, Andreja Dujnić Žmirić, Juraj Jonke, Vanda Jurković, Valentina Kasapović, Kristinka Klarić, Miroslava Kos, Luka Koščak, Rada Marković, Mirjana Marović, Jelena Martinović, Zvonko Petanović, Višnja Peter, Laura Šarabok, Matej Škarica, Alenka Tominac, Ljiljana Tršan i Mladen Žunjić.
Izložbu će otvoriti Krešimira Gojanović, predsjednica HDLU-a Zagreb.
Izložba je otvorena do 30. srpnja 2022. godine, radnim danom od 10 do 20 sati.
VESNA ŠANTAK
Mala retrospektiva – 4. 7. – 21. 7. 2021.
Galerija Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a, 10040 Zagreb
Otvorenje izložbe: ponedjeljak, 4. srpnja 2022. u 20 sati
Doba snova Vesne Šantak
U trenutku odijeljenosti suvremenog čovjeka od vlastite nutrine, koji je zbog komfora i konformizma dopustio naprednoj tehnologiji da ima sve veći utjecaj nad njegovom svakodnevnicom, počeli su se pojavljivati razni destruktivni osjećaji, kao što su depresija, otuđenost, frustracija, nezadovoljstvo, agresivnost, mržnja, lijenost… Svu tu zbunjenost i nesnalaženje u prostoru i vremenu, pojačali su globalni ratovi, pandemijske i ekonomske krize, koje su srušile vjeru u vladavinu materijalnog, zanemarujući pritom duhovnu stranu čovjeka. Novo resetiranje društva u korist elita odvija se po planu. Treba se samo prisjetiti poznate izreke Arthura Schopenhauera: “Ljudi se hiljadu puta više trude da steknu materijalno nego duhovno bogatstvo, mada je sasvim sigurno, da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo.”
No, kako živimo u svijetu koji se polarizirao do krajnjih granica, pojavili su se i oni pojedinci koji se zalažu za ponovno uspostavljanje ravnoteže s prirodom, kao i vlastitim unutarnjim bićem. Takve neshvaćene individue često bi u mladosti bile ignorirane i gurnute na marginu svih bitnih događanja, jer su se svjesno odupirale trendovskim strujanjima u društvu koja su pružala brza i lagodna rješenja, ne želeći pritom izgubiti svoju autentičnost, pronalazeći inspiraciju u primitivnoj umjetnosti starih civilizacija.
Vesna Šantak, koja javno djeluje već dvadeset i pet godina, i u čijem se stvaralaštvu dosljedno veliča ljepota stvaranja i smislenost umjetničkog poziva, jedan je takav dragocjeni „endem“. Često bih od njezinih kolega čuo kako je smatraju izrazito pozitivnom osobom na našoj likovnoj sceni, koja unosi svjetlo u ovo izazovno doba. Ono što joj je u mladosti bio krimen, sada se, u zrelim godinama, pokazuje kao prednost, jer ljudi vole beskompromisnost koja će kad-tad uroditi plodom. Upravo takav pristup kreativnosti umjetnica dosljedno prenosi u svoja djela, ne libeći se koristiti različite materijale i tehnike, te grane umjetnosti kao što su: crtež, slikarstvo, skulptura, ilustracija, earth-art, performans ili ples.
Glavna zadaća umjetnika je pronaći odgovore na bitna egzistencijalna pitanja. Naš život je jedna velika zagonetka koju treba uspješno razriješiti. Zadani putevi nam se često razlikuju, ali na kraju svi stremimo k istom cilju. Umjetnici to otkrivaju za vrijeme svakog kreativnog čina, gdje suprotstavljanjem mikro-odnosa otkrivaju pojedine makro-razine, stvarajući iz ništavila nove, neponovljive svjetove, udahnjujući im pritom život kao dobar poticaj za neke nove, buduće ideje. U tom dinamičnom procesu ništa nije statično, već je sve podložno promjenama, pri čemu dolazi do evolucije misli i stavova.
Takav pristup sličan je iskustvu Aboridžina, strosjedilačkog naroda Australije, za koje se smatra da imaju jednu od najstarijih kultura na svijetu, jer su stoljećima živjeli izolirani od ostatka svijeta. Aboridžini su kroz svoju povijest izradili brojne slike po špiljama i liticama, te su oslikavali kore drveća. Slike su bile izrađene okerom i bijelom glinom, te prikazivale ljude, duhove i životinje iz „doba snova“, tj. iz vremena stvaranja svijeta, te drugih mitologija koje su se prenosile s koljena na koljeno usmenim putem. Za njih je noćno nebo predstavljalo riznicu priča i zakona na kojoj se svakog dana odvijala prava drama. Posjedujući duboko poznavanje kozmosa i čovjeka, mitovi su im govorili svojim univerzalnim jezikom o drugim, dubljim dimenzijama života. Stoga su vodili brigu o zaštiti okoliša, jer su dobro znali da je sve u životu povezano. Kod Aboridžina, umjetnost je bila sveti oblik komunikacije i imala veću izražajnost nego pisana riječ, a sastojala se od točki i linija, te zamršenih teksturalnih pozadina.
Te nevidljive dimenzije, kao i naglašena estetika radova, naziru se i u stvaralaštvu Vesne Šantak, koja neprestano traga za prauzorkom umjetnosti, ne bi li ga varirala i dala mu neku novu izražajnost. Tijekom godina, Vesna Šantak je formirala prepoznatljiv rukopis koji se prvotno pojavio na njezinim slikama s apstrahiranim motivima ljudi i životinja krajem devedesetih godina prošlog stoljeća, ali je zabljesnuo na skulpturama gmazova, vodozemaca i riba. Te jarke, šarene životinje, napravljene od obojanog, kaširanog papira, svojim otkačenim formama, dinamizirale bi cijeli prostor, nakon što bi bile instalirane na zidove galerije.
Svojom snagom i ekspresivnošću na trenutak bi nas podsjetile na naivnu kiparicu Sofiju Naletilić Penavušu, koja se počela baviti umjetnošću tek sa šezdeset i četiri godine, te je do kraja života izrađivala svoj fantastični bestijarij, kao i poznate biblijske likove.
U skulpturama Vesne Šantak sve se čini razigrano, veselo, pozitivno… To je psihodelična umjetnost linija, točki, ploha i volumena koja ne opterećuje, već oplemenjuje promatrača. Šantak svojim duktusom, u kojem pomiruje slikarstvo i skulpturu, slavi prirodu, kao i njezinu energiju stvaranja.
Kasnije će se pojaviti i neki drugi motivi, kao što su psi i mačke, da bi zatim prešla i na ljudske figure. Ovdje svakako treba istaknuti rad „Bijeg u Egipat“, koji je rađen za izložbu „Božić 2007.“, održanu u Galeriji Vladimir Filakovac, za koju sam osobno motivirao umjetnicu, da u tom stilu krene prema figuraciji, stvorivši monumentalno djelo u kojem snažni Josip sa štapom, poput superheroja, sigurno vodi Mariju s malim Kristom na magarcu prema utočištu. U tom prizoru sve je nadrealno i sveto, čime se Vesna Šantak probila do novog pristupa sakralnoj tematici. To će također biti vidljivo i na njezinoj samostalnoj izložbi održanoj 2015. godine pod nazivom „Buđenje“, gdje je u istom prostoru upotrijebila boje i teksture, likovno propitujući Kristovu muku i njegovo uskrsnuće, koristeći na digitalno obrađenim i uvećanim slikama elemente poentilizma, koje će kasnije upotrijebiti i u prikazima životinja, točnije „rajskih ptica“, kao simbola vječne slobode.
Autorica je za vrijeme boravka u Cité internationale des arts u Parizu, 2010. godine , izvela zapaženi performans pod nazivom „Zvukovi grada“, u suradnji s međunarodnim umjetnicima, gdje je pomoću plesa istraživala koliko je velik utjecaj zvučnih frekvencija megalopolisa na ljudske emocije, percepciju i raspoloženje. Koristila je tako, poput šamana, pokrete cijelog tijela, ne bi li pala u kreativni trans, sjedinjujući se s okolinom i propitkujući sva ograničenja prostora, ali i mogućnosti u kojima je djelo bilo izvođeno.
Ta duboka ljubav prema glazbi očituje se u seriji crteža „Novi prostori“, koje je započela još dok je bila studentica Akademije likovnih umjetnosti. U njima se približila čistoj apstrakciji, hvatajući poput dnevnika audio-vizualne senzacije u kojima dominira ekspresivna tekstura sastavljena od brojnih dinamičnih linija, tvoreći slobodne forme u kojima se pomiruju impulsi nesvjesnog i iracionalnog s racionalnim, stapajući ih tako u jedinstvenu cjelinu. To postiže korištenjem desne i lijeve ruke, ne bi li naglasila zadane razlike.
Sva ta stečena iskustva Vesna Šantak s puno suosjećanja prenosi i na svoje vjerne polaznike, vodeći brojne kreativne radionice i predavanja, te sudjelujući na kolonijama humanitarnog karaktera u kojima se iskreno zalaže za univerzalni mir kao smisao našeg postojanja.
Svebor Vidmar
