U Galeriji Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a, otvara se 8. studenoga u 19 sati izložba akademske slikarice TEE HATADI pod nazivom "Željezna zavjesa / Iron curtain". Galerija je otvorena radnim danom od 10 do 19 sati. Izložba se može razgledati do 24. studenoga 2010. Ulaz je besplatan.
ŽELJEZNA ZAVJESA / IRON CURTAIN
Za Teu Hatadi nedvojbeno se može ustvrditi kako je riječ o autentičnoj i nadasve zanimljivoj autorici-istraživačici, koja će svakoj odabranoj temi u pravilu pristupati problemski i krajnje studiozno. Ova konstatacija ne odnosi se samo na odabir materijala, likovnih medija ili pak pojedinačnih neposrednih motiva, već podrazumijeva i iscrpno proučavanje – za konkretnu temu relevantnih – povijesnih, socioloških odnosno psiholoških okolnosti. Ni Teina najnovija izložba Željezna zavjesa, dakako, ne predstavlja izuzetak; posjetitelji se suočavaju s višeslojnim i značenjima bremenitim likovno-intelektualnim amalgamom, čije će umjetničke poruke u konačnici ipak biti posve jasno razumljive, a samim time i izuzetno dojmljive. O čemu se točno radi? Iza općepoznatog vojnog i geopolitičkog termina u nazivu, krije se složena i katkad proturječna priča o muško-ženskim odnosima. A upravo na formalno-sadržajnim proturječjima Tea započinje graditi svoj plodni vizualni iskaz.
Na jednome zidu galerije, naime, smješten je prikaz sovjetskoga tenka, po mnogočemu možda i najprepoznatljivijega simbola hladnoga rata i s njime usko povezane željezne zavjese što se, po riječima Winstona Churchilla izgovorenim 1946. u Fultonu, spustila poprijeko kontinenta i posve odvojila najveći dio Srednje i čitavu Istočnu Europu od njezinih preostalih dijelova. Tom prilikom Churchill je, dakako, aludirao na europske socijalističke države – tada već posve podređene Sovjetskom Savezu i snazi njegova oružja – u kojima su zapadni saveznici izgubili bilo kakav utjecaj. Ali, vratimo se izloženom tenku. Tea ga, doduše, prikazuje realistički, ali okolne žarke, tople i vesele boje nipošto neće odgovarati tmurnom kontekstu unutar kojega se tenkovi najčešće javljaju. Postoji, međutim, još jedan važan paradoks: tvrdoća tenkovskog čelika drastično je negirana nježnošću umjetnoga krzna, dok će se oklop, zahvaljujući svojoj tkalački realiziranoj vertikalno-rešetkastoj strukturi, transformirati u nešto meko i posve lako prohodno. No, ipak, tenk kao motiv uvijek i nužno nosi asocijacije na rat, silu, moć i želju za dominacijom. Jednom riječju, on može ikonografski upućivati na muški princip.
Na drugi galerijski zid Tea je ravnomjerno rasporedila četiri ženske siluete u nadnaravnoj veličini. Ona, dakako, te likove ne odabire nasumice, već promišljeno poseže za konkretnim, svjetski poznatim ženskim osobama. To su Peggy Guggenheim, Dora Maar, Lee Miller i belgijska kraljica Elizabeta. Pobrojane žene doista posjeduju mnogo toga zajedničkoga. Osim što su istodobno živjele u jednom dramatičnom, okrutnom i povijesno izuzetno zanimljivom vremenu s Drugim svjetskim ratom kao svojevrsnom kulminacijom, svaka od njih isticala se i hrabrošću, požrtvovnošću te s istinskim humanizmom. Usred muškog razdoblja rata, popraćenog sveopćim nastojanjima za nametanjem dominacije, one su svojom odlučnošću i nepokolebljivošću nerijetko spašavale ljude, ali i proizvode ljudskoga duha. Siluete ovih žena Tea je izrezala iz nekih postojećih fotografija, pritom se uvijek odlučujući za sjedeće poze. Nimalo slučajno. Sjedenje u nekoj ugodnoj fotelji ili trosjedu može ukazivati na superiornu ležernost, ali – što je još važnije – i na svojevrsnu žensku moć i uzvišenost. Siluete žena također su vizualno rešetkaste, ali nisu meke i kroz njih nije moguće proći; izvedene su, naime, izravno na zidu. Sadržaj je i ovdje, kao i kod tenka, na određeni način obrnuto proporcionalan koncepciji i načinu izvedbe. Suprotnosti postoje i u koloritu, jer monokromne ženske siluete predstavljaju dojmljiv kontrast raskošnim bojama što okružuju tenk. A tu je, dakako, i ambivalentna simbolika rešetkastih struktura. Žena, naime, još uvijek može biti sputavana nekim predrasudama i društvenim normama, ali i muškarac – ovo je lucidna i ironična kritika jednog tipičnog stereotipa – ženu/brak katkada doživljava kao zatvor.
Naznaka rešetki prerast će u glavni sadržaj na trećem izloženom radu. Riječ je o animiranom videu koji, uz odlično ukomponiranu glazbu Antonia Quijana i Edgara Abrahama, prikazuje istanjene linijske forme što ispred neutralne pozadine naizmjence formiraju odnosno razgrađuju rešetkaste strukture, na taj način posve relativizirajući njihovu sposobnost ograđivanja odnosno pregrađivanja. Time je priča o stereotipima i predrasudama dojmljivo zaokružena.
Hladnoratovska željezna zavjesa poduprta tenkovima za sada više ne postoji. Ali šta je s onima u našim glavama? Peggy, Dora, Lee i Elizabeta – u nadahnutoj interpretaciji Tee Hatadi – s njome su raskrstile još i prije izbijanja Hladnoga rata.
Vanja Babić
Popis izloženih radova:
1. 3D mobilna instalacija, kombinirana tehnika, približno 600x275x50 cm
2. 2D instalacija, samoljepljivi papir u boji, približno 1500x270 cm
3. Video, trajanje: 3 minute i 24 sekunde (loop), glazba: Non-objective improvisation by Antonio Quijano (piccolo bass) and Edgar Abraham (alto saxophone)
Tea Hatadi rođena je 1980. u Koprivnici. Diplomirala je 2008. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje iste godine upisuje poslijediplomski doktorski studij slikarstva. Kao CEEPUS-ova stipendistica dva semestra boravila je na Akademiji likovnih umjetnosti, arhitekture i dizajna u Pragu, u slikarskom studiju i studiju K.O.V. Od 2006. djeluje u umjetničkoj grupi Projekt6 čiji je suosnivač. Članicom HDLU-a postaje 2008., a od 2010. godine je i članica HZSU-a. Izlagala je na sedam samostalnih i više skupnih izložbi u Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Austriji, Engleskoj i Nizozemskoj te sudjelovala na nekoliko festivala, radionica i kolonija u Hrvatskoj i Sloveniji. Godine 2010. boravila je na tromjesečnoj rezidenciji KulturKontakt Austrija u Beču te dvomjesečnoj rezidenciji Kunstenaarlogies u Amersfoortu, Nizozemska.
Izložba je potpomognuta sredstvima Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport.
