U Galeriji Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a, održat će se 7. rujna u 20 sati izložba Josipe Štefanec i Ivane Vulić pod nazivom „Mijene“. Izložba je otvorena do 1. listopada 2026., radnim danom od 10 do 20 sati. Ulaz je besplatan.

 Mijene skrivenog i otkrivenog

Zašto Josipa Štefanec i Ivana Vulić već godinama izlažu zajedno? Promatrajući njihove radove, može izgledati da upravo interpretacija razlika upućuje na odlike njihova izražavanja. Time se pak otkrivaju neke suptilne poveznice. Međutim, kao što za međuodnose ni na nizu dosadašnjih nastupa ovih umjetnica iste generacije koje zajedno izlažu još od 2010. godine, nisu bile presudne niti ikonografske podudarnosti niti isti medij ili jednak umjetnički pristup i program, i ovdje treba najprije ostaviti prostor za pojedinačno promatranje.

Od prvih izložbenih pojava mekih skulpturalnih objekata iz ciklusa Ljušture u Galeriji Karas Josipe Štefanec, 2020., pa onda izlaganih na 14. trijenalu kiparstva 2022., ili na portugalskom Bijenalu suvremene tekstilne umjetnosti – Contextile, 2024. godine, i kasnije opet samostalno, može se pratiti slijed nastanka i razvijanja formi. Pored toga i kako svojom neobičnošću i sugestivnošću jednostavno ne dopuštaju ignoranciju, ustvari da susreti motiviraju nastajanje stvarnih i metaforičkih poveznica. Asocijacije se kreću od zaštitnih odijela u kakvoj nuklearnoj katastrofi, do napuhanih drevnih venera ili pak avangardnih kostima. Isto tako i nadnaravnih pojava ili materijaliziranih utvara. Međutim, način na koji Josipa Štefanec spaja slojeve tkanine, tj. kako koristi tekstilni materijal i stvara podatne volumene koji katkad čine stabilne armature, a čija mekoća uvjetuje nepredvidivost, zapravo otvara prostor i za sagledavanje značenjskog sloja četvrte dimenzije njezine skulpture, koju polu/zatvara da je ne vidimo. Ona izvrće i stranu tkanine koja je obično iznutra i okreće je na vanjštinu, i tako ono što je od tkanine obično unutra i skriveno, biva otkriveno. Riječ je, dakle, o ciklusu koji kiparicu intrigira već neko vrijeme i koji oblikuje u varijacijama.

Ivana Vulić

Inače, u dosadašnjem je radu Josipa Štefanec koristila razne materijale kako bi eksperimentirala s njima, a moglo se uočiti i da njezine konačne forme sadrže u sebi snažan fokus na tekstilni materijal kao takav, u kontekstu potrošačke kulture u kojoj nalazi kreativne poticaje, kao i dehumanizacije koju ta kultura također odražava. Ljušture su ustvari i figurativno aluzivni omotači unutar nekog distopijskog ugođaja, one su kao oklopi ispražnjenih unutrašnjosti, prazni od organskog i organizma, premda „takav objekt progovara o tijelu u nastajanju”, kako je već uočila Lea Vene.[1] Koristila je dosad Josipa Štefanec u svojem radu i plastiku, traku s čičkom, ready made predmete, a u okviru toga ispitivala je mogućnosti oplemenjivanja tekstilnog materijala, u likovnom, dizajnerskom, scenografskom i modnom kontekstu. Primjenjivala ga je za prostorne instalacije iz ciklusa Čičkovina kojim se kroz izokretanje prezentacije slike bavila mogućnostima percipiranja pojma slike, pogotovo kada je postavlja u prostorno-instalacijski, a u svakom izložbenom nastupu na drugi način (kao u Galeriji Matica hrvatska 2015., i u Salonu Galić u Splitu 2016. godine). Upotrebljavala je tekstil „kompresiran” u kubusu (Kocka), na objektima poput Hibrida ili Hvatači vjetra predstavljajući ga na vjetru u Kugelsbergu u Hessenu, jednom u nizu brojnih međunarodnih nastupa ove umjetnice. Također i na druge načine koji svakako potvrđuju da drži jednako do forme kao i do teksture materijala od koje je ona sastavljena. Njezin je pristup iznjedrio da je forme otvorio tumačenju, kao kad pisac ne bazira roman samo na naraciji, doslovnom tekstu, nego na onom što je u podtekstu, koje stvara vezu vidljivog, imaginacije i podsvjesnog.

Ljušture, njih pet, koje ovom prilikom izlaže, sve su ručno oblikovane u tehnici bias-cut, inače karakterističnoj za izradu slamnatih šešira. Izvela ih je od jednog materijala, od kepera, trapera kao i od umjetne kože i skaja, a što također potiče misao o elementu ovojnice ili kože koja je najveći organ ljudskog tijela (zauzima 1,5 do 2 m²) i može imati funkciju zaštite organizma, osjeta dodira ili pak reprezentacije. Pogotovo danas kada živimo u Doba kože kako ga to tumači u glasovitom eseju Dubravka Ugrešić: „Razapinjemo vlastitu kožu, spremno pokazujemo unutrašnje organe, svatko je izložak u izlogu svoje mesnice”.[2] I ovi objekti tako, ne samo da motiviraju razmišljanje o ulozi zaštićene ovojnice, otpora prema nestabilnom, nego i o metafizičkoj opreci između prisutnosti i odsutnosti, skrivenog i otkrivenog. Premda je u aktualnim trendovima tekstil često medij kojim se upućuje na žensko iskustvo i perspektivu, u ovom slučaju kiparica ne daje takve  interpretativne modele iščitavanja. Njezin fokus na materijalu i formi kiparske objekte ne zatvara jednosmjernim tumačenjem, što jest, kako je već istaknuto, imanentno njezinu pristupu.

Ako bi se Ljušture percipirale kao zaštitni oklop i potreba za zaklonom, pa čak i od onoga što čovjeka može razotkriti u ranjivosti, u svojevrsnoj je alegorijskoj opreci otkrivanje stvari i predmeta svijeta u njegovoj slojevitosti i sadržajnosti. Minijaturni akvareli Ivane Vulić čak su u vizualnoj opreci širokim rasponom boja i tonova. Pored toga, imaju otvoren identitet u nastajanju, kada se doimaju da su bez konačnog oblika i protočne. Uostalom, riječ je o formama koje se u postupku nanošenja boje akvarelnom tehnikom još definiraju, prodiru u pore papira da u slikaričinoj intervenciji i sušenju postanu oblici, a katkad u granuliranju dobivaju zrnaste teksture. Dakle, unatoč spontanosti procesa, dok Ivana Vulić intervenira u mrlje akvarelnih boja koje se razlijevaju po površini, da na preko stotinu i trideset akvarelnih minijatura koje  ovdje izlaže, izvede jedan te isti postupak, u traženju „reda“ na slici to znači radnu disciplinu, ali ne baš predvidivost rezultata.[3] Minijaturne akvarele koje ovom prilikom Ivana Vulić izlaže, naziva, Les amuse-bouches što je u doslovnom prijevodu i metaforički rečeno, predjelo. Naziv je iniciran doživljajem mjesta na kojem ih je idejno razvijala, tijekom boravka na umjetničkoj rezidenciji u Parizu 2023. godine, iako ih je započela ranije i nastavila kasnije na rezidencijama u Leipzigu, a radila je na njima i u Zagrebu. Ona će rado kazati da je nalazila inspiraciju i u haiku poeziji.

Josipa Štefanec

Znakovito, neki od akvarela kojima je najizražajnije istaknuta kružna forma podsjećaju na pejzaže, neki na krug planete, donekle će neki podsjetiti i na boje jeseni kada opadanje lišća sa stabala prati dozrele jesenske plodove kestena, oraha, mušmula, šipka ili grozda. Neka od živopisnijih podsjećanja na djetinjstvo jesu na trenutke otkrivanja stvari, predmeta i pojava. Kad se djeca pitaju, zašto je nešto sastavljeno tako kako jest, pa im je tako milo voćne plodove rastvarati dok su nedozreli i nejestivi. Otvaranjem plodova oni se otkrivaju u svoj svojoj šarolikoj pojavnosti, pokazuju organičke strukture prirode. Ivana Vulić u ciklusu akvarela ustvari slika oblike nalik plodovima biljaka i voćki, zapravo organičke motive nalik na stanice, koji nastaju iz obične mrlje boje, što upućuje na mogućnosti kreativne preobrazbe tonskih gradiranja i preklapanja više boja. Riječ je o mijenama ili o preobrazbama koje su svojstvene u prirodnim razvojnim procesima, poput gusjenice u kukuljicu i onda u leptir, ili maslačka iz zatvorene glavice u žuti cvijet i onda u pahuljastu kuglu. Ovdje je još zamjetno da pritom, u postupku nastale greške ne narušavaju ravnotežu, nego kroz slikaričin pristup kontroliranja, donose dinamiku koja ukazuje koliko na krhkost, toliko i na raspone boje kao i red, a napose na iracionalno i podsvjesno.

Neke od najsugestivnijih organičkih formi, plodova i cvijeća u recentnijoj povijesti slikarstva u Hrvatskoj ostvarila je Vera Fischer koja je u ovoj istoj galeriji, tada Galeriji Dubrava, a danas Galeriji Filakovac, više puta imala izložbene nastupe, s tim da se izdvajaju onaj 1973. upravo na temu Cvijeće i necvijeće i onaj koji je retrospektivno pokazao trideset godina njezina rada, 1982. godine. Potonjom je prilikom u umjetničkoj izjavi Vera Fischer istaknula: „Ne tražim ja nađeno namjerno, naprosto nađeno nađe mene, ja ne znam da je već nađeno, radujem se djetinjasto, i skoro uvijek na nekom mjestu na našoj zemaljskoj lopti, netko trza na istoj valnoj dužini i nađe što i ja, ili je našao davno i odavno ili nedavno. Već je rekao Propovjednik: Što je bilo opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem. ”[4] S tim u vezi, znakovito, upravo se u težnji za susretom s novim i eksperimentom kod Ivane Vulić iznjedrilo više okušavanja u figurativnom i u apstraktnom i u različitim medijima koja aktiviraju podsvjesno. Na to je u njezinu pristupu ukazala ranije i Neva Lukić, „još na izložbi Psihopomp u Galeriji K. Stankovića, održanoj 2010. godine u Zagrebu, kroz apstraktne prikaze krajolika unutar kojih su tu i tamo zasjali određeni simboli, autorica se bavila odnosom svjesnog i nesvjesnog, a toj se temi vraća i radovima izloženima na izložbi Dark Black”.[5] Tu je u Galeriji Galić u Splitu, 2016. godine, Ivana Vulić izložila više radova k tomu u različitim medijima, uz slike iz ciklusa Mjesec i Mrtve i objekt ručno pletene haljine od kazetofonskih vrpci, i što treba istaknuti, da je izlagala s Josipom Štefanec. Slijedom toga, reklo bi se da iako mijenja medije i motive,  prožimanje svjesnog i skrivenih ili potisnutih slojeva psihe i ovdje je kao ranije u radu itekako razvidno.

Naposljetku, jasno je da radove ovih autorica ne povezuje striktan idejno zaokruženi koncept niti pristup radu. Očite su i različite promjene interesa za likovno i predstavljačko, za više medija, donekle i za okušavanja u mogućnostima prezentiranja. Ovdje se njihovi radovi susreću u otvorenosti interpretaciji i rasponima preobrazbi organičkog koji potiču na razmišljanje o mijenama skrivenog i otkrivenog. Proizlazi također da razlike u izražavanju ne oduzimaju, nego približavaju identitet djela i dopunjuju njegovo tumačenje.Nevenka Šarčević

Josipa Štefanec rođena je 1978. godine u Düsseldorfu, u Njemačkoj. Diplomirala je modni dizajn na Tekstilno-tehnološkom fakultetu 2006. godine te kiparstvo na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti 2008. godine. Radi kao izvanredna profesorica na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 

Ivana Vulić rođena je 1978. u Zagrebu. Nakon završenog Studija produkt dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2010. godine. Ostvarila je 8 godina samostalnog rada kao scenograf i asistent scenografije na području hrvatske filmske umjetnosti, a danas radi kao samostalna umjetnica i grafička dizajnerica.

[1] Josipa Štefanec, Ljušture – meke skulpture, tapiserije i tepih, Lea Vene (predgovor), Regalerija, Zabok, 17. 6. 2025.

[2] Ugrešić, Dubravka, Doba kože, Zaprešić: Fraktura, 2019.

[3] Istodobno s ovom izložbom, u Galeriji Tekstilno-tehnološkog fakulteta na samostalnoj izložbi Ivane Vulić može se vidjeti kako je od tih akvarelnih prikaza izradila tekstilne otiske na raznim materijalima (pamuk, platno, saten), na kojima donosi međuigre i ritmove susreta i preklapanja u umnažanju opisanih formi. Izložba je otvorena od 1. do 15. rujna. 

[4] Vera Fischer – 6. samostalna izložba na temu cvijeće i necvijeće (katalog izložbe) Josip Škunca (predgovor), 12. 1. – 25. 1. 1973., Galerija Dubrava, Zagreb, 1973.; Vera Fischer – Trideset godina u traženju nađenog i drugim igrama (katalog izložbe) 10. – 24. 3. 1982., Galerija Dubrava, Zagreb, 1982.

[5] Ivana Vulić, Josipa Štefanec, Dark Black, Neva Lukić (predgovor), Salon Galić, Split (katalog izložbe), 2016.

*Centar kulture Dubrava zadržava pravo izmjene programa.

Izvor: Centar kulture Dubrava