U predvorju Galerije Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a, otvara se 8. ožujka u 19 sati izložba akademske slikarice Marine Fernežir pod nazivom Per somnos – piscis. Predvorje Galerije otvoreno je radnim danom od 10 do 20 sati. Izložba se može razgledati do 8. travnja 2010. Ulaz je besplatan. Marina Fernežir rođena je 10. rujna 1984. godine u Zagrebu. U Zagrebu pohađa II. Gimnaziju. Maturira 2003. godine te iste godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, Odsjek za restauriranje i konzerviranje umjetnina, smjer slikarstvo.
Diplomira 2008. godine radom: Restauriranje i konzerviranje slike Portret Božidara Zajčića autora Pjera Križanića s ukrasnim okvirom i solvent gelovi u restauriranju umjetnina.
Slikarstvo je šutljiva disciplina. Slika nastaje i prebiva u tišini. Ona je, međutim, ujedno i izraz, i kao takva upućena drugome. Kao komunikacijska tvorba, slika dotiče riječ, osobito onda kada njene značajke želimo tumačenjem približiti gledatelju. Stoga, iako riječju ne dopiremo posve do uvida u smisao šutljiva djela, govor o slici legitiman je pokušaj da se približimo njenu razumijevanju.
Djela Marine Fernežir na stanovit način odražavaju rečeno − slikarskim izričajem iskazuju ono riječju neizrecivo. Deset slika prve samostalne izložbe nazvane Per somnos – piscis ( Kroz snove − ribe), tvore cjelinu koja, prema autoričinom tumačenju, razlaže snovite prikaze − prikaze snova. Afektivna i simbolična vrijednost snova počiva − kao što znamo − na njihovoj slikovitosti. Snovi, baš kao i slike, isključuju riječi. Njihova suština neizreciva je, to znaju svi sanjari. Ono što, međutim, može prenijeti naše doživljaje snova jesu slike i u njima sadržani simboli. Možemo slutiti da ribe kao protagonisti Marininih slika simboliziraju ono neizrecivo; ribe, naime, ne govore i time su podesan posrednik ideje o neiskazivom. One na Marininim slikama predstavljaju nijeme svjedoke: lebde nad mističnim krajolicima, sudjeluju u scenama što podsjećaju na alegorije, ili naprosto svjedoče o svojoj nijemoj prisutnosti. I prikazi koji ponajviše asociraju na klasičnu nature morte, uokvireni su bordurama koje izdvajaju i podcrtavaju prikazano, čineći realistični prikaz na stanoviti način nadrealnim. Možemo zaključiti da nas svojim inscenacijama, likovnom ′mizanscenom′, Marina želi uvesti u osobit prostor imaginarnog, ne bi li u nama pobudila afektivna stanja i evocirala specifičnu rječitost snova.
No, istovremeno, u Marininim slikama nema ničega što bi na ilustrativan način prikazivalo sadržaje i narav snova. To je njihova vrlina te se stoga trebamo okrenuti samim slikama da ne bismo upali u zamku interpretativnog učitavanja onoga što je odveć subjektivno da bi bilo samo po sebi razumljivo. Ti radovi ukazuju na autoričin senzibilitet, na njezinu sposobnost da slikarskim instrumentom zabilježi doživljajne nijanse pred motivom kojim biva motivirana. Oblikovanje likova u njezinim radovima nije podvrgnuto mehaničkom redu, ili pak površnoj vještini motoričke navike – oblici su odnjegovani sluhom za finesu, oličeni su ujednačenom pennelaturom koja površinu tretira povezanim i brižnim potezima. Njezine su izvedbe pouzdane i studiozne. Nadalje, Marina pojedine oblike slika neovisno o jedinstvenom režimu osvjetljenja. Posvećuje pozornost svakom obliku ponaosob, hotimično zanemarujući dosljednost u tretiranju volumena i bačenih sjena. Time stvara dojam začudnog, dojam srodan logički nepovezanim no doživljajno sraslim fragmentima sna. Zasebno tretirani likovi ukazuju i na narav kompozicijskog sklopa većine slika, sklopa koji nastaje postupkom aranžiranja. Neusiljenost geste pri tkanju kistom s jedne, i koncepcija aranžirane raspodjele oblika s druge strane, tvore uravnoteženu cjelinu. Reducirana gama hladnog spektra palete dosljedno je primijenjena u svim radovima i svjedoči o usvojenoj kulturi rada s bojom. Štoviše, sklonost tamno intoniranim, molskim kolorističkim harmonijama upućuje i na osobnu, tankoćutnu crtu koju Marina unosi u svoja slikarska djela. Izražajna napetost prisutna je i u odnosu pojedinih slika spram cjeline ciklusa. Inventar oblikovnih idioma kojima se autorica služi tvori dinamičan i raznovrstan poredak. Idiomi realističkih i nadrealističkih stilskih i retoričkih figura međusobno prožeti, doprinose oniričnom ugođaju za kojim autorica teži.
Navedeni tehnički i poetički aspekti slika svjedoče o razgovijetnom likovnom govoru, podesnom da iskaže autoričina htijenja. Stoga možemo zaključiti da se prvom samostalnom izložbom Marina Fernežir predstavlja na doličan način, podastirući rezultate svog rada, koji su ujedno i rezultati njezina dara.
Jagor Bučan
