U Galeriji Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a, otvara se 21. lipnja u 20 sati izložba fotografa DAMIRA NEHYBE pod nazivom Pariški kod u sklopu manifestacije Likovni život Dubrave. Galerija je otvorena radnim danom od 10 do 18 sati. Izložba se može razgledati do 8. srpnja 2010. Ulaz je besplatan. Bio je to jedan od onih posebnih, neobičnih dana, sasvim drukčiji od svih ostalih dana u Parizu. Predosjećao se dolazak oluje i vjetar je posvuda raznosio i kovitlao lišće.
Pritom je i čudesno pročistio vječno zasićenu i ustajalu velegradsku atmosferu, učinivši je rijetko prozirnom i bistrom. Nebom su se gomilali oblaci, čas zaklanjajući, čas otkrivajući sunce, stvarajući tako stalno promjenljivu svjetlosnu scenu s čarobnim zajedništvom rasvjetljenja i zatamnjenja, koja su se, oživljena, pomicala i plesala po kućama i kvartovima, po površini Seine i po njezinim usidrenim brodovima, prelazeći preko mostova i crkvenih tornjeva, zaustavljajući se na licima kamenih spomenika i na licima zadnjih šetača. Činilo se kao da je cijelu predstavu svjetla i sjena toga dana režirala sama priroda, kako bi svima, posebno fotografima čije je oko osjetljivo na likovnost, pokazala neki drugi Pariz, drukčije poetike i drukčijeg ozračja. Enigmatičan Pariz, ali ipak, uvijek na neki svoj poseban način prepoznatljiv. Damir Nehyba je u to doba već duže boravio u gradu, pritom ne snimajući, poput mnogih, poznate i znane pariške turističke vizure, već je tek povremeno hvatao zanimljive motive. Jer, on nije od one vrste umjetnika-fotografa koji klikaju stalno i svugdje, računajući kako će se u mnoštvu fotografija sigurno, same po sebi, dogoditi i neke koje su izuzetne i senzacionalne. Nehyba radije ustrajno čeka poseban motiv i povoljan trenutak, oslanjajući se na svoju estetiku kultiviranog gledanja i na oko naučeno na likovnost, pa kad se takav trenutak dogodi, njegov kreativni nerv proradi punom snagom. Kao svojevrsni klasičar, koji je ostao vjeran crno-bijeloj fotografiji, on ne eksperimentira s medijem, ne aranžira scenu, ne uređuje modele/manekene, niti ne namješta efekte. Njegov scenograf je priroda, a suradnik sretni trenutak, uz koje on režira bez namještanja, bez popravljanja i bez ponavljanja likovno čvrstu priču punu vizualnog bogatstva. Likovnu priču koja se, ipak, ne rađa slučajno, već u njemu raste i dozrijeva, oblikuje se i izoštruje. A onda se, u jednom trenutku jednostavno prepozna. Prepozna je oko, nerv, mozak i utroba, aktivirajući cijelu lavinu kreativnosti. Upravo kao tog posebnog, dugo čekanog pariškog dana, kad su se, pred oluju, upalile nebeske reflektorice, a svjetlo i sjena nemirno zaigrale po krovovima, krošnjama, unutar snažne konstrukcije Eiffelova tornja i među kontraforima Notre Damea. Potaknut upečatljivom impresijom trenutka, Damir Nehyba snimio je tada, u dahu, seriju fotografija Pariški kôd. Jer, tad je, nakon dugog prikupljanja dojmova i upijanja ozračja ovoga grada, iskoristio ponuđeni slučaj i scenu složenu rukom prirode, pokazavši kako se može gledati Pariz i na jedan drukčiji način: istodobno lirski-emotivno, ali i unutar svog osobnog, strogo posloženog i kodiranog vizualnog poretka, kod kojega je važno ne samo ono što se gleda, nego i kako se gleda. Pogotovo ovo potonje, budući je Damiru Nehybi izuzetno važna estetika pristupa i rada gdje se u fotografiji znalački uranotežuje kompozicija (još u oku), dinamički ujednačavaju odnosi svjetla i sjene, te uvode pogledi iz takvih očišta koja otvaraju nove i uzbudljive perspektive. I sve to nekako se poklapa i s estetikom koju ovaj grad već nosi u sebi.
Premda se može činiti da Damir Nehyba ovdje fotografira tek ono što vidi – Pariz kakav je realno pred njim, ipak on taj svoj pogled na Pariz, bez obzira na neobičnost trenutka, prilagođava sebi i svojoj likovnoj percepciji, promatrajući nerijetko total kroz detalj i privlačeći naše oko na neku naizgled nevažnu sitnicu, kako bi nas uvukao u cjelinu likovne problematike. Na kraju nas fascinira osjećajem kako smo dio cijele priče i nalazimo se u žiži vizualnog doživljaja – kao na vrhu Eiffelova tornja.
Višnja Slavica Gabout
