U Galeriji Vladimir Filakovac, Dubrava 51 a, otvara se 12. listopada u 19 sati izložba akademske kiparice SARE LOVRIĆ CAPARIN pod nazivom “Dematerija”. Galerija je otvorena radnim danom od 10 do 19 sati i četvrtkom od 10 do 18 sati. Izložba se može razgledati do 28. listopada 2009. Ulaz je besplatan. Sara Lovrić Caparin rođena je 27. kolovoza 1981.godine u Šibeniku. Završila je školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparstvo. Nakon toga godine 1999. upisuje Umjetničku akademiju, kiparski odsjek, također u Splitu.
TIJELO KAO METAFORA PUTOVANJA Nakon što je u umjetnosti 20. stoljeća i prijelazu u novo tisućljeće ljudsko tijelo u umjetnosti ogoljeno i prikazano na sve našoj mašti prispodobive načine, do krajnjeg hiperrealizma slike, naturalizma fotografije i brutalne, neuljepšane stvarnosti videa, pojedini se umjetnici ponovno vraćaju slikanoj, crtanoj ili iz drugog materijala oblikovanoj silueti ljudskog tijela. Je li moguće kako stvarno, živo ljudsko tijelo u određenom umjetničkom mediju i žanru ponekad previše odvlači pozornost od pojedinih mnogo suptilnijih tema, metafora i poruka koje umjetnik želi prenijeti vlastitim djelom, te upravo svojom materijalnom doslovnošću poništava univerzalnost određenih ideja koje on projicira na promatrača? Iznimno slojevita i dojmljiva instalacija Dematerija Sare Lovrić Caparin nudi drugačije očište bavljenja ljudskim tijelom, gdje se u stanovitom negiranju materije i tjelesnosti nedvojbeno potencira duhovna, emotivna i duševna dimenzija pojedinca. Iako je njezino umjetničko razmišljanje prožeto iskustvom rada na kazališnoj scenografiji, smatramo kako je autorici upravo ta kazališna metastvarnost pokazala kako nitko, niti glumci kroz uloge s maskama, ne mogu bježati od vlastitog bića i vlastitih uloga koje su im u stvarnim životima, kada se ugase reflektori, sudbinski nametnute. Ta vrhunska mimikrija svakodnevnih briga i uloga možda se jedino može razriješiti oslobađanjem od (ovo)zemljaskih okova, od tijela i od tereta materije, gravitacije, prema mitskim prostorima nebeske i onostrane slobode. Grč, bol i patnja na licima silueta, njihova karikirana mimika vraća nas u antička vremena grčke tragedije, čime autorica efektno potencira univerzalnost i bezvremenost poruke o zarobljenosti duše u tjelesnoj košuljici, i dalje – do Egipta, o bolnom ulasku inkarnirane duše u novo, materijalno tijelo, koje je samim činom rođenja osuđeno na propast. Svjesni smo kako smo ovdje samo u prolazu i kako je kronološko približavanje onostranim, nematerijalnim dimenzijama zapravo povratak stvarnom domu. No, mora li putanja oslobađanja od ovog materijalnog života, kidanja lanaca s ovozemaljskim biti tako bolna i dramatična? Nije li sva ironija današnje civilizacije i suvremena načina života da se sve više počinjemo radovati trenutku odbacivanja tijela? Čini se kako Sara Lovrić Caparin ukazuje da se takvo viđenje stvarnosti ipak može promijeniti samim ukazivanjem na njega, osvještavanjem takve destruktivne dimenzije naše svakidašnje egzistencije. Jer, čak i oni koji su potpuno zarobljeni u stjecanju (prolaznih) materijalnih dobara, zaluđeni igrama moći, sapeti u tri dimenzije vlastitog tijela, bez vidljivog znaka svijesti o postojanju i životu vlastita duha i duše – ipak i u njima postoji zrnce
svjetla, upravo ono koje silueti koja se već odvojila od tla daje onaj blaženi osmijeh pun nade i božanske radosti. No, moramo li zaista fizički umrijeti da bismo došli do istinske slobode duha i duše, i je li ova naša planeta zaista samo sfera Čistilišta? Svatko od nas ima moć potpune i trajne transformacije svih negativnih misli, djela i postupaka, a umjetnost se još jednom pokazala kanalom i medijem kroz koji takve poruke optimalno funkcioniraju.
